ANA RUKAVINA ERCEG: Priča sa Rebra – proljeće/ljeto 2005.
Cosmopoliten 11/2005.
Lobiram u sebi za život
“Preživjela sam prvu zimu u malom gradu Šibeniku, teško da me išta nakon tog iskustva može slomiti. Stiglo je proljeće, kupila sam nove sunčane naočale, svijet kroz njih izgleda bolje. Sjedim na rivi i razmišljam kako se moj život, nakon odličnog ručka s čašicom vina u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, upravo sprema zavaliti u udobnu fotelju. Imam 28 godina, živom s čovjekom koji je zavolio moje mane i uspijeva im se nasmijati, radim posao koji odnese više živaca nego što donese love, ali što mogu, volim ga.
Sjedim tako dok se sunce ne primakne Kornatima. To je znak za polazak kući, imam još deset minuta do balkona stana u kojem živim, da snimim još jedan poljubac sunca i otoka. Sladunjavo, al’ Zagrepčanka je u Dalmaciji spoznala boje.
Posljednjih dana osjećam da sam se s tih deset minuta pješačenja malo precijenila. Sve teže prelazim tu rutu, a kad stignem na balkon, srce mi tako tuče da ne mogu smiriti ruke i snimiti oštru sliku. Šibenik je definitivno prebrdovit za moje dosadašnje ravničarske rute, pod hitno mi treba godišnji odmor, kronično sam iscrpljena od svakodnevne jurnjave. Želim samo bijelu plažu, palme koje me brane od karipskog sunca i mojito u ruci.
Sredinom svibnja, umjesto na godišnjem, završavam na Hitnoj. Liječnik kaže da me žurno prebacuju na hematologiju. Ali ja živim tu, preko puta bolnice, dajte mi lijekove i odmah ću doći ako mi ne bude bolje, govorim mu uvjeravajući ga da su stres i iscrpljenost krvci za sve. Bezuspješno, moja krvna slika gora je od svih onih očajnih na novim osobnim iskaznicama.
Kristinin krevet
Drugo jutro prebacuju me u Zagreb, na Rebro. Strah me je i po glavi mi se motaju misli da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filama uz koji su 70-tih godina plakale sve majke, mislim da we zove Love Story. Bila sam u pravu. U ponedjeljak 23. svibnja moj je neprijatelj dobio ime, leukemija.
Suze, očaj, apaurini, a potom ravnodušnost. Bila sam spremna na predaju bez borbe, jer svaki čovjek ima rok trajanja. Ovisno o materijalu od kojeg je sačinjen i životnim uvjetima kojima je izložen, netko traje i traje, a netko se ugasi kao svijeća, tiho i brzo. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u 28 godina uspjela odrasti voljena u skladnoj obitelji, zaslužiti ljubav i prijatelje, pronaći dragu radnu organizaciju Vjesnik, putovati, iskusiti nešto mamurluka za pamćenje…. Tonula sam sve dok mi na pamet nije pala prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, pogotovo onaj iz malog limenog kioska na Jadriji. Lješnjak je moj prvi odabir, ali ovog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnicu. Pa zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim?
Sanjala sam ja taj sladoled od lješnjaka, no odluku da ću se boriti do posljednje kapi krvi, što u mom slučaju ima posebnu težinu, donijela sam nekoliko dana kasnije. Zbog komplikacije nastale pri uvođenju katetera u predio ključne kosti, prevezena sam na intenzivnu, gdje sam provela desetak dana nepokretna i bespomoćna. Jedini pokreti koje sam činila bez straha od napada neizdržive boli, nakon kojeg bih izgledala kao nespreman maratonac nakon utrke, bili su micanje glave; nuždu sam obavljana nešto sofisticiranije od jednogodišnjeg djeteta, ali su me upravo tako kupali. Sram? Njega sam ostavila na obližnjem parkiralištu. Na tom odjelu nema što se u meni prelomilo, suočila sam se sa strahom od smrti. Doduše, ne svojom voljom, ali upalilo je. Među pacijentima uglavnom poodmakle životne dobi ležala je Kristina. Zbog malih platnenih pregrada između pacijenata nisam joj uspjela vidjeti lice, ali po izgledu njene majke pretpostavljam da je imala oko 30 godina. Malo je reći da Kristina u životu nije imala sreće, jer je u njenom zdravstvenom kartonu već dugo stajala Chronova bolest, a potom i ciroza jetre. Kristina je danima patila. Noći su bile najgore. Zapomagala je, molila injekcije protiv bolova i ma što za nju učinili, sve je bilo uzaludno. Ona je i dalje patila, sve dok u jedno svitanje nije utihnula. Vjerovala sam da je zaspala jer ništa u ponašanju osoblja nije upućivalo na suprotno, pa sam i ja malo predahnula. Kad sam za dva, tri sata otvorila oči, njen krevet bio je uredno složen. Je li osjećala da odlazi s bijelom zastavom u ruci ne znam, ali nikada neću zaboraviti njene vapaje. „ovo je kraj, ovo je kraj“ uzastopno je tu noć ponavljala Kristina.
Poput bršljana
Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje unutar vlastite kože za vlastito ozdravljenje. Izabrala sam plivati usprkos jakim strujama, jer i autsajderi pobjeđuju. Njihova je pobjeda naročito slatka, ona puni pluća, izaziva osmijeh i zaslužuje divljenje. Shvatila sam da je i mala šansa ipak šansa. Prihvatila sam izazov. Dogovorila sam se sa sobom da je jedina prihvatljiva riječ leukemija, ništa zloćudno, ili ne daj bože nekakav rak. Svjesna sam bila, prebolno, od prvog dana što me snašlo. Jednu bitku protiv sličnog suparnika već sam izgubila, a poraze u utakmicama bez ikakve šanse, kad te suci besramno pokradu, ne podnosim. Mama Marija u bolnicu mi je stigla u crnini koju se nerado spremala skinuti kad se u srpnju navrše dvije godine od odlaska mog tate Gordana. Ta 2003., posljednja godina njegova života, jer je tako htio karcinom, bila je mojoj mami, sestri Gogi i meni poklonjeno vrijeme za oproštaj, u kojem se kroz ljubav i nadu poput bršljana isprepletala patnja i tuga koju nosi jednosmjerno putovanje.
Leukemija me podsjetila na vremešnu damu s prosijedom punđom koja me na svom kućnom pragu promatra, držeći mačku u jednoj i cigaršpic u drugoj ruci. Leukemija je ipak ženskog roda pa nekako mislim, lakše ću se boriti sa ženom. Jedino pravilo glasi „ne diraj je dok ima PMS“, a gospođa leukemija po mojoj procjeni već ga je odavno izgubila…..“