Ana je voljela sport, od rukometa, skijanja do ultimate fight-a. Uz supruga strastvenog ljubitelja sporta i hodajuće ensciklopedije, pratila je sportska natjecanja naših sportaša i gotovo uvijek se rasplakala kada bi Janica ili Ivanišević pobijedili.

Nikad joj nisam stigla reći koliko su mi značile njene “jutarnje” poruke i osjećaj da je s nama, bolesna i izmučena, ali spremna poučiti nas kako se i u takvim situacijama davati drugima. Nisam joj stigla reći da sam zbog nje naučila koliko je transplantacija koštane srži oboljelima potrebna i koliko je njena ideja velika.

Mi smo svi tu da pričamo Aninu priču i da pomognemo da oboljeli od hematoloških bolesti dobiju priliku imati duge i sretne priče za svoje unuke. Svaki novi darivatelj novo je prekrasno poznanstvo i trenutak druženja sa Anom, Andrejom, Lukom… i mnogim drugim dragim nam osobama koje više nisu ovdje sa nama.

Suočena s bolešću, nisi mijenjala životnu politiku, već si nastavila govoriti istinu. Možda si fizički i izgubila bitku, no dobila si rat. Napisavši pismo, postala si svojevrstan glasnogovornik bolesnih. U doba kad se novinarima vjeruje malo ili nimalo, svojim si riječima osvojila sve koji su ih pročitali.

Ako ima nešto dobro u svemu što se dogodilo, onda je to činjenica da svi znamo kako je život krhak, što je u životu važno, a što nije, koliko je važna ljubav i obitelj – a koliko je nevažno ostaviti pola živaca na poslu zbog problema koji danas jesu, a sutra nisu.