Sutra odlazim u zemlju koja se zove Nebo

“Sutra odlazim u zemlju koja se zove Nebo

Sutra idem u zemlju koja se zove nebo, jer za životom ne vrijedi plakati. Volim vas … ali privlači me boja svjetlosti. Sa suzama u očima razmišljam dok sitna kiša pada i snijeg se topi, crven od krvi i ljubavi moje. I dok Vas gledam, vas ljude koje volim, tiho ljubim zemlju i odlazim. Voljela sam život i mladost, ali polako i nenadano oteli su mi sve. Molila sam da me pokušaju razumjeti, jer jednog dana kada me život jako umori, možda neću imati snage da krenem ispočetka. I sada sam daleko, pokraj neke druge rijeke i slušam neki drugi vjetar. Kosa mi je slijepljena, ruke crvene, a oči sive i vlažne, kao uvela travica pod snijegom, kao ledeni pogled, tiho nebo još uvijek je plavo.

Polako odlazim, a vi to ne primjećujete. Odlazim sama i …pjevam. Tiho, ali pjevam. Ne dam da me zbune tuđe riječi i mržnja. Vjerujem da u svakom čovjeku ima mnogo ljubavi. Obećajem da ću često misliti na vas, ali i vi meni objećajte da ćete misliti na mene.

Pitate se zašto plačem? Plačem jer sam i ja čovjek od krvi i mesa. Plačem jer su me učili da plačem. Plačem jer cijela ova zemlja veliki je grob. Ljudi umiru i odnose dio prošlosti. Umiru i tako u nedogled. A mi se pitamo ima li netko snage da sve to zaustavi? Kad bi pokušali zajedno možda bismo i uspjeli, međutim mi smo sada daleko. S druge strane ulice.

Jednom kada budete osjećali isto što i ja, bijeli leptir doći će po vas i odvesti vas u svijet snova … tamo vas čekam. Vjetar će pjevati o vama, lišće će umirati na granama, a mi ćemo plakati. Jedna riječ biti će dovoljna. Jedan pogled, hladan i ne previše iskren. Samo jedan zbogom i sve će biti tako davno.

Vaša Ana”