Kad ga vidite kako lakoćom trči uzbrdo, nikad ne biste pomislili da se donedavno s teškom bolešću borio za život. Život mu je umalo uzela leukemija, ali on ju je pobijedio. Juroslav Dragun danas normalno živi i radi, a svaki slobodan trenutak ispunjen mu je sportom. Svoju životnu priču podijelio je s nama jer, kaže, na Rebru na hematologiji leži 60 pacijenata koji se bore za život, a ja im želim uliti nadu u ozdravljenje. To je najvažnije!
U IZOLACIJI – Najteže mi je bilo u izolaciji. U sobi od 12 četvornih metara proveo sam punih 79 dana. Nikakvi posjeti, pa ni one najuže obitelji, supruge i djece, nisu dozvoljeni. Potpuno steriliziranu hranu dobivao sam u aluminijskoj foliji jer svaka i najmanja infekcija može biti smrtonosna. Minute teku sporo kao sati. Tada treba biti najjači i ne podleći opakoj bolesti – prisjeća se svoje borbe 46-godišnji Juroslav, koji danas pršti životom. Radi kao komunalni redar Zagreba. Zatekli smo ga u četvrti Podsljeme, na radnome mjestu- na uliei. Pozvala gaje Mirjana Karlušić-Fanuko da joj pomogne oko redovitog čišćenja ulice, a on je obavijestio predsjednika te gradske četvrti Dragu Topolovca kako bi se problem odmah riješio. Kad nije na poslu, Juroslav vježba u teretani i trči maksimirskim stazama, a u listopadu je istrčao Večernjakov polumaraton.- Prijavio sam se za utrku građana, ali Milovan Vlajčević, kojeg sam upoznao tjedan dana prije Večernjakova maratona na utrci Terryja Foxa, povukao me i uspio sam istrčati polumaraton. Sada treniramo zajedno i iduće godine nam je cilj istrčati svih 42.195 metara – kaže Juroslav. Prisjeća se jeseni 1999., kada je nakon nedjeljnog obiteljskog piknika dobio vrućicu. Četiri dana kasnije rečeno mu je da boluje od leukemije. Tada je njegova starija kći Ivana imala 12, a blizanke Katarina i Marina samo dvije godine.
BOG, OBITELJ I LIJEČNICI – Najteže je bilo prihvatiti bolest. Ali u vama se nešto prelomi i odlučite se boriti. Bez obitelji bih teško preživio jer, kad mi je bilo najteže, sjetio sam se supruge, koja mi je u svemu pružala podršku, i svojih triju kćeri, koje bi, da sam se predao, ostale bez oca. Uvijek kažem da su za moje ozdravljenje najzaslužniji milost Božja, žrtva obitelji i izvrsna liječnička skrb – kaže Dragun, koji je u vrijeme bolesti imao 46 kilograma. Podjednako teško bilo je i njegovoj supruzi Ružici, pogotovo stoga što je njen otac nekoliko godina prije umro baš od leukemije.- Najteže razdoblje mi je bilo kad sam s troje male djece iščekivala što će biti sa suprugom. Naravno da vam je u tom trenutku na pameti ono najgore. Teško mi je i kad se samo sjetim tog razdoblja – kaže nam Ružica. Juroslav je u zagrebačkoj bolnici Merkur proveo šest mjeseci, a intenzivno liječenje je trajalo punih pet godina. Zbog novih lijekova nije bilo potrebno presađivati koštanu srž iako je kod njegova brata utvrđena podudarnost tkiva i, da je bilo potrebno, transplantacija bi se obavila. – Kod liječnika sam zadnji put bio pretprošle godine na redovitom sistematskom pregledu za zaposlenike zagrebačke gradske uprave, gdje već dvije godine radim kao komunalni redar. Krvna slika mi je bila bolja od većine mojih kolega – kaže danas Juroslav. Presretan je što radi i zahvaljuje ljudima koji su ga primili u službu jer im nije smetalo što sam prebolio leukemiju. A u svakoj prilici lobira za Zakladu Ana Rukavina, koja je, kako kaže, donijela pravu revoluciju u liječenju hematoloških bolesti u nas.
MOLIM SE ZA MAESTRA ŠUTEJA – Supružnicima Dragun smo preko Toyote omogućili: da prisustvuju koncerta za maestra Šuteja – Bilo je prekrasno! Nadam se da je energija iz dvorane Dražena Petrovića doprla do Amerike, gdje se maestro Šutej liječi. Molimo se da njegovo tijelo prihvati presađene matične stanice donora. Maestro ima malu djecu i to bi mu moglo biti od velike pomoći u borbi s bolesti – kaže Juroslav i poručuje svima koji boluju od teških bolesti da nikada ne gube nadu, jer bolest se može pobijediti. Ja sam je pobijedio!
DR.M.MRSIĆ: PRAVI JE BORAC – Dr. Mirando Mrsić, liječnik Juroslava Draguna, ističe kako je kod ovako teških bolesti bitno da je pacijent borac – Toga nema nigdje u knjigama, nije znanstveno potvrđeno, ali od neprocjenjive je važnosti da je pacijent uvjeren kako bolest može svladati. Dragun je takav, pravi fajter. U posljednjih 20-ak godina u liječenju leukemije postignut je veliki napredak pa je to velika sreća pacijenata. Sada se mnogo više pacijenata izliječi i nastavi normalan život.