Ana je uvijek bila za humor, po mogućnosti za crni ;-). Jako je voljela kino, filmove i kazalište.
Kad god sam htjela gledati neki film uvijek sam pitala nju za mišljenje i preporuku. Osim toga, Igor je imao videoteku, tako da je ona fakat znala filmova i filmova.
Voljela je sport, prije je igrala rukomet, a kasnije smo zajedno išle na box. Pričala mi je da je u Šibeniku išla na traku za trčanje i trčala do iznemoglosti.
Bila je smiješna za poludit… kada je bila na infuzijama, transfuzijama i ostalim čudima napisala mi je poruku da će mi se javiti kada bude ‘unplugged’.
Jako je voljela finu klopicu… naprimjer hobotnicu ispod peke!
Nikada nije imala loše misli nit se na nešto žalila. Kada se razbolila, svi mi počeli smo na svijet gledati njenim predivnim očima.
Ako ima nešto dobro u svemu što se dogodilo, onda je to činjenica da svi znamo kako je život krhak, što je u životu važno, a što nije, koliko je važna ljubav i obitelj – a koliko je nevažno ostaviti pola živaca na poslu zbog problema koji danas jesu, a sutra nisu.
Jako je voljela putovanja i za njih je živjela. Dogovorile smo se da ovo proljeće idemo zajedno na Kubu, a kada je ponovno dobila dijagnozu leukemije rekla sam joj da mora ubrzati oporavak jer se bliži proljeće, a mi moramo na put. Rekla mi je da stalno samo misli na Kubu i da ju to drži.
Ona nije bila osoba od puno riječi.
U fazi oporavka nije mogla hodati uz stepenice. Uvijek kad smo se šetale, radile smo ogroman krug oko Novog Zagreba, samo da izbjegnemo podvožnjak.
Kada je meni umro tata, ona mi je samo pozvonila na vratima. A ja sam stanovala na četvrtom katu bez lifta.
