Ana, nikad me još tako nije potresla ničija smrt, čak ni članova moje obitelji.
Ana, daješ mi snage živjeti punim srcem, svaki dan bit će spomenik tebi i tvojoj hrabrosti.
Ana, postala sam čovjek upoznavši vas.
Ana, podsjetila si nas da živimo, da iskoristimo ono što nam je dano, a što olako doživljavamo.
Ana, toplina koja zrači iz tvoje fotografije ostat će vječno urezana u mom pamćenju.
Ana, tvoj život imao je smisla i utjecat će na živote budućih generacija.
Ana, iako sam ateist, ti si dokaz da Bog postoji. Bog živi u ljudima kao što si ti.
Ana, svaki put kad ću jesti sladoled od lješnjaka, sjetit ću se tebe.Nijedna od ovih dosad izrečenih misli nije djelo moga uma. To nisu riječi osoba koje su tebe, Ana, poznavale dvije, pet, 10 ili 20 godina. Ne, to su riječi ljudi koji te nikad nisu upoznali ni susreli. Do prije tri tjedna nitko od njih nije znao da boluješ niti kako izgledaš. Nisu znali ni da postojiš niti da beskrajno cijeniš svoje liječnike, niti da voliš sladoled od lješnjaka. Sve do prije dvadesetak dana nitko od njih nije znao koliko si voljela svoje roditelje, sestru i rodbinu, uživala s mužem i frendicama, niti koliko si žarko htjela biti novinar. Nisu znali s koliko si strepnje došla u Vjesnik, prije gotovo pet proljeća, niti s koliko si energije prilazila svakom novom zadatku, bila to izvješća s ulica rodnog ti Zagreba, grada kojeg si toliko voljela, ili pak iz Šibenika, grada kojeg si voljela jer je tamo bio i čovjek kojeg si toliko voljela. I rekla mu DA, salutirajući. Tko je, recimo, znao da si za fotografiju s Velebita, snimajući prevrnuti kamion s prikolicom gospićkih registracija, u ožujku 2005. doista riskirala život? Olujna bura umalo te gurnula niz provaliju, ali to te nije spriječilo da mi se odmah zadihana javiš i ponosno mi pošalješ sliku za zadnju stranicu.
A Kuba? Samo su rijetki znali da si na Kubi, mjestu tvojih snova, polovicu novca potrošila – dijeleći ga po ulicama siromašnima. Bilo je to turističko putovanje na tvoj način.
Uz toliko lijepih riječi koje ti posljednjih dana u plimnim valovima upućuje more znanih i neznanih, što preostaje nama? Što o tebi možemo reći mi, tvoji kolege iz redakcije koji te poznajemo četiri i pol godine? Ništa mnogo. Ništa senzacionalno i ekskluzivno. Bila si naša kolegica. Bila si čovjek. Bilo nam je drago imati te u svojim redovima. Bilo nam je drago, ali i krivo kada si trbuhom za ljubavlju otišla u Šibenik. Bilo nam je bolno kad si nam se iz njega vratila zbog bolesti. Bila nam je čast i privilegija biti mrvicama tvoga života, čije si najdojmljivije stranice ispisala sama.
Suočena s bolešću, nisi mijenjala životnu politiku, već si nastavila govoriti istinu. Možda si fizički i izgubila bitku, no dobila si rat. Napisavši pismo, postala si svojevrstan glasnogovornik bolesnih. U doba kad se novinarima vjeruje malo ili nimalo, svojim si riječima osvojila sve koji su ih pročitali. Cjelokupnu javnost, bez skrivanja i bez tajni. Na isti način na koji si osvojila i svoje prijatelje. Vedrinom. Osmijehom. Ljubavlju. Istinom. Zvuči jednostavno.
Ti si pokazala da i jest jednostavno.
