ANA RUKAVINA ERCEG: Čeznem za Prljavim Harryjem – Priča sa Rebra – jesen 2005.

ANA RUKAVINA ERCEG: Priča sa Rebra – jesen 2005.
Cosmopoliten, 12/2005.

Čeznem za Prljavim Harryjem

Ako ste čitali moju priču s Rebra, zasigurno znate da sam se donedavno borila s nemani zvanom leukemija. Jesam li uspjela, u ovoj fazi oporavka, teško je zaključiti.

Liječenje zloćudnih bolesti je dugotrajno, a u mom slučaju značilo je kemoterapiju i transplantaciju koštane srži. Teško je opisati kako sam podnosila kemo, ali sigurna sam da se nijedan mamurluk, bez obzira na količinu unesenih (ne)dopuštenih sredstava, ne može mjeriti o onim što čovjek osjeća tih dana. Iako bi možda bilo uputnije pisati o dobrim danima, ne želim preskočiti one koje bih najradije zaboravila. Suze i strah prirodna su reakcija i čista je zabluda da čovjek može baš uvijek biti nasmijan. Mislim, može, ali onda se liječi na nekom drugom odjelu.

Sjećam se jutra kad me probudila mučnina i nedostatak volje da otvorim oči. Tad se kratkom porukom javio moj šaljivi kolega Tonči, koji se i sam borio s rakom, pobijedio ga. Utješio me SMS-om: „U tvom tijelu namnožilo se puno gadova i znaš da situaciju može spasiti jedino Prljavi Harry. U obračunu s nitkovima stradaju i nedužni, što su u tvom slučaju želudac, mozak i sl. Ali Prljavi Harry nikad ne gubi, zato ne brini, malo se strpi“. Toliko mi je trebalo za osmijeh.

Jednu od „blagodati“ liječenja citostaticima je i opadanje kose. Budući da se nisam imala snage suočiti s prizorom beživotnih pramenova na jastuku, preduhitrila sam ga šišanjem. Na zidu sobe u kojoj sam ležala bila je naljepnica „Frizer za muškarce Đuro“. Nazvala sam broj i Đuro je stigao naoružan mašinicom. Neću kriti, bila sam tužna dok su pramenovi padali na bijelu plahtu, no zbog visoke temperature suze su s obraza brzo isparavale. Nisam plakala zbog estetskih razloga, dijagnoza ne ubija taštinu, nego zato što sam se oprostila sa „zdravim“ izgledom. Bila sam svjesna svoje bolesti, ali odraz u ogledalu, osim bljedila, dotad nije odavao ozbiljnost situacije. Sad je bio dovoljan jedan pogled da me podsjeti na to kako sam zaista.

Bolesnici koji se liječe od leukemije i limfoma zbog opasnosti od infekcija borave u sterilnim jedinicama, prevedeno – boksovima u koje stane TV, nešto osobnih stvari, krevet, stolica. Za žene koje imaju problema s pakiranjem, idealno odvikavanje. Pravila bolničkog Big Brothera u kojem su ulog i nagrada neusporedivo veći glase: kad uđeš u buksicu, nema mrdanja iz nje najmanje mjesec dana, hrana sterilizirana (čitaj ništa svježe i s okusom). Kretanje je, s obzirom na 24-satnu infuziju, također ograničeno, pa se dnevne šetnje svode na dva koraka naprijed, dva natrag. Meni dovoljno za salsu. Bila je nedjelja i na radiju su prioćili da je umro moj omiljeni pjevač Ibrahim Ferrer. Nisam se osjećala najbolje, ali kubanskog sam umjetnika odlučila pozdraviti laganom simulacijom salse uz zvuke koji su dopirali s radija. Ustala sam iz kreveta i počela plesati. Za manje od minute na nos mi je krenula krv. Toliko od mene.

Zamjena za tuš i bazen je lavor koji stiže svako jutro oko 7.20, a nužda se vrši na tuti. E, kad smo kod tute, moram se prisjetiti prvih dana na odjelu. Bila sam smještena u sobicu u kojoj mi je vrlo kratko cimerica bila predivna gospođa Seka iz Zenice. Iako lišena svih zavodničkih primisli, u sretnoj sam vezi baš kao i njezin sin, poznati glumac, kroz glavu mi je prošla mogućnost obavljanja nužde na tuti dok kraj susjednog kreveta sjedi najpoželjniji neženja u Hrvata i šire. Nezgoda je izbjegnuta jer je gospođa Seka brzo otišla kući.

I tako, mjesec po mjesec, prođe proljeće, ljeto, a evo i jesen se bliži kraju. Napokon sam stigla u svoj dom, bolničko je liječenje gotovo, iako je moja krvna slika i dalje skromna. Pitala sam liječnika kako da dovršim tekst. Rekao je da se ne brinem, bit će to happy end. Iako ne volim holivudske završetke, ovaj mu se put iskreno nadam. Neka bude onako stereotipan, ružičast, s porukom za one koji nisu shvatili poantu i pokojom suzom.

Jesam li što naučila iz svega ovoga, jesam li postala jača ili tužnija, ne znam. Još uvijek me najviše veseli bezbrižan smijeh i avioni koji čekaju na me. Često u mislima uzimam svoj crveni kofer i letim tamo gdje sam ponovno sretna i slobodna.

„Tek onda kad kraj mog uzglavlja umjesto kutije s lijekovima bude budilica, kad sjednem u auto i pošteno se na semaforu izvičem na kretena koji je zakočio u zadnji tren, tek onda ću znati da sam ona stara Ana“.

Posted in Novosti.