“Uspjela sam pobjeci dragim sestricama i dokopat se interneta. Nisu mi jos nalazi tako katastrofalni da ne mogu izlaziti iz sobe, samo stavim masku i crta. Situacija je sljedeca, vratila se leukemija ali ne u kostanu srz dakle ne u centralu negu u periferiju, u likvor, odnosno tekucinu koja prolazi kroz ledjnu mozdinu i mozak. Iako ne postoje indikacije da je od tuda otisla na mozak ipak ce mi ga preventivno zraciti 7 dana, a nakon toga krece kemo 6 dana i onda je terapija gotova. Slijedi trensplantacija ali ne znam hoce li uslijediti odmah nakon kemo ili ce me pustiti da malo odem doma rekuperam se. Ovog puta kostanu srz ce mi donirati netko iz inozemstva, strani donor i utoliko je postupak kompliciraniji i teži. Komplikacije se mogu prosiriti od koznog osipa pa do smrti. I to je dio s kojim se nikako ne mogu pomiriti i s kojim se budim i zaspivam.
Hvala ti na podrsci pogotovo zato sto nije agresivna jer ljudi ne shvacaju koliko volim i zelim zivjeti a koliko je usprkos tome tesko odluciti jos jednom uci u bitku kad znas da su sanse 50 / 50 da iz nje neces izvuci zivu glavu. Prvi puta zapravo nisam znala da ljudi umiru, od toga su me postedili i lijecnici i obitelj, ali ja sam neke stvari vidjela i bez njih koje su mi se tako urezale u pamcenje da ih je nemoguce izbrisati dok disem. Strah me i ubija me neizvjesnost, a protiv toga se tesko moze. Gradim to neko samopouzdanje, uzdam se u Boga i snagu koju crpim od Mame, Igora i Goge, ali ide jako polako.
Dr. Labar mi je rekao da su kod mene uvijek postojale neke naznake da ce se bolest vratiti ali da mi zbog mog zivotnog duha, radosti i vedrine to nisu imali srca reci, pa sam ih cak uspjela uvjeriti da se to meni nece dogoditi. Ipak, bili su u pravu.
Jos mi je tesko vjerovati da se razgovaramo o toj prokletoj bolestini a ne o mom dolasku u Milano. Pa da covjek na povjeruje kako ti se zivot nasmije. Ali draga moja znas kako se kaze kad ti zivot ponudi limun, napravi limunadu.
Sutra ce Igor i Mamam ici na razgovor s mojim doktorom da se dogovorimo postojili mogucnost da mi se izvana nabave neki lijekovi koji bi mi ublazili reakciju na transplantat, pa sta kosta da kosta. Cure mi vec dogovaraju humanitrani koncert ako bude trebalo love. Dosta se ljudi javilo koji bi htjeli pomoci, pa neka to bude zajednickim snagama do srece.
Draga oprosti mozda da te pitam kako si, kako zivis, jel te zivot mazi, jesi sretna?”