Ovo je sastavak koji su nam faksom poslale kolegice koje upravo sada u Makarskoj rade na akciji prikupljanja uzoraka krvi za tipizaciju. Napisan je dirljivo lijepim dječjim rukopisom na stranicama teke za ‘domaći rad’.
Anđelin mlađi brat Dino preminuo je prije osam mjeseci. Bolovao je od istog tipa leukemije od kojeg je bolovala i naša Ana.
Nadamo se da će naš zajednički rad doprinjeti tome da u bilježnicama djece u Hrvatskoj bude što manje ovakvih tužnih priča.
Moja nesreća
neki ljudi misle da je nesreća kad im se izgubi CD, pokvari neka igrica, pobjegne papiga, ugine ribica, kad ne mogu nešto kupiti, ne dobiju na lotu i slične gluposti. Za mene je nesreća nešto skroz drugo.
Žao mi je uginule ribice, tužna sam, ali mogu kupiti drugu u ‘Zoo hobiju’. Pokvarila mi se igrica, ali brat mi je spržio novu. Sve te nesreće brzo se zaborave i problemi se riješe. Pomogne ti brat ili sestra, mama ili tata, ili prijatelji. Prava i najveća nesreća za mene je kada sam saznala da mi je moj mlađi brat bolestan od leukemije. Mama mi je objasnila da se možda izliječi ako mu ja dam koštanu srž. I dala sam mu tri puta.
Cijeli moj trud bio je beskoristan. Ništa mu nije moglo pomoći. Dogodila mi se najveća nesreća. Moj brat je umro. Ne mogu kupiti, ni spržiti, ni dobiti drugog brata jer je on jedan i jedini. To je prava nesreća u životu.
Anđela Vranješ, Makarska
Rođena 23. ožujka 1998. (9 godina)
Ovako je Makarska kronika ispričala priču o Anđelinom bratu Dinu:
Autor: Piše Ružana Kovač
U trenutku kada je saznala da njen šestogodišnji sin Dino boluje od leukemije, gospođi Aniti Vranješ, njenom suprugu Stjepanu i drugo dvoje djece svijet se u dvije sekunde okrenuo naopako. – Dino je često bio prehlađen, imao upale uha i grla, a primijetila sam i kako je počeo malo mucati, odnosno da mu nedostaje daha pri izgovaranju riječi. Doktori su zaključili kako je problem u trećem krajniku pa smo se odlučili na njegovo vađenje. Pri obavljanju svih predoperacijskih pretraga Dinu je dijagnosticirana leukemija – prisjeća se njegova majka. Bilo je to u svibnju 2005. godine. Kroz sljedećih trinaest mjeseci, koliko je trajala Dinova hrabra borba za život, napravljene su mu tri transplantacije koštane srži. Sva tri puta donor mu je bila njegova dvije godine starija sestra Anđela.
– Prva dva puta Dinov organizam je odbacio novu koštanu srž. Treći put, kad je transplantacija konačno uspjela, došlo je do infekcije, sepse te na kraju edema pluća i mozga, od čega je moj sin, nakon šest dana kome na kraju i preminuo – priča gospođa Vranješ.
Premda Dinova borba nije završila tragično zbog nepronalaženja donora, njegova majka i te kako je svjesna važnosti postojanja što bogatijeg registra.
– Banka donatora koštane srži je ključ. Veliki broj potencijalnih donora otvara mogućnost razmjene koštane srži s SAD-om, gdje je popis donora jako velik. Kad bi Hrvatska uspjela stvoriti bogat registar, otvorile bi se mogućnosti za razvijanje sterilnih jedinica, edukaciju ljudi i svih ostalih stvari koje uključuje kvalitetno liječenje. Ali bez bogatog registra, sve pada u vodu – kaže Dinova majka.
Najveći problem ona vidi u nedovoljnoj obaviještenosti i osviještenosti ljudi.
– Ljudi su skeptični prema doniranju koštane srži, jer njima je to valjda jednako kao i vađenje jetre ili bubrega. No, koštana srž se regenerira kroz desetak dana, a sam postupak za donora je potpuno bezopasan. Moja Anđela je odmah idući dan jela i igrala se kao da nije bila pod anestezijom – objašnjava gospođa Vranješ, dodajući kako je svjesna da ljudi o bolesti ne razmišljaju dok im se ne dogodi.
– Od bolesti te ništa ne može zaštititi, ni ugled ni novci. Stoga bi stvarno bilo dobro da o onome što možemo učiniti za bolesne razmišljamo i dok je unutar naša četiri zida sve u redu – zaključuje Dinova majka.
Dino je prijateljevao i s Anom Rukavinom
Od prvog dana svoje bolesti, kaže Anita Vranješ, Dino, kao i njegovi brat i sestra znali su sve, objašnjeno, naravno na dječji način.
– Rekla sam mu da on u krvi ima grici-grece koje mu jedu leukocite. Njegova soba u splitskoj bolnici bila je puna crteža na kojima te grici-grece nestaju – priča gospođa Vranješ.
Njen sin upoznao je na zagrebačkom transplantacijskom odjelu i Anu Rukavinu, s kojom je često kratio vrijeme.
– Ma, bio je pravi borac. Jednom sam ga našla gdje u sobi igra trešetu s doktorima i sestrama. Svoju bolest prihvatio je kao nešto s čim se treba boriti i nije klonuo duhom do samog kraja – ponosno će i sa suzama u očima Dinova majka.