ŽELJELA JE ŽIVOT. ZA SVE!
Po nacionalnosti sam Hrvat, po osjećaju građanin svijeta, a po horoskopu nepopravljivi optimist. Dobar dan svima, moje ime je Tonči i jedan sam od brojnih Aninih prijatelja, ujedno i kolega iz redakcije, a neko vrijeme čak i njezin kvazišef u Vjesniku.
Kadgod mi je u životu bilo teško, a bilo je toga oho-ho, u pamćenje bih prizvao misao koju »vučem« još tamo iz mladosti, s početka Domovinskog rata. Dok su po cijeloj Hrvatskoj oko nas padale bombe i mrtvi, mene je sudbina, umjesto u gimnaziju ili na prvu, drugu ili bar treću liniju fronte, otjerala u bolnicu. Na onkološki odjel. I još k tome dječji. Neko vrijeme zbilja nisam znao gdje je gore i bezizlaznije – u bolnici ili izvan nje. Baš kao u pjesmi Josipe Lisac, umjesto magle – smrt, smrt svuda oko nas…
A onda sam, ni sam ne znam gdje ni kako, »pokupio« tu jednu misao.
Kada je sve oko tebe crno, promotri malo bolje taj mrak i spazit ćeš sitnu bijelu točku. Čvrsto se u nju zagledaj pa će točkica rasti i postajati veća i veća. Na kraju će sve opet postati bijelo. Tmine će nestati.
OK, nisam baš siguran da je ikad itko to baš tako nezgrapno sročio, no po mome sjećanju, to je otprilike ono što je »pisac htio reći«. I moja je tmina netragom nestala.
Otkako je naša prijateljica Ana Rukavina Erceg umrla, 26. studenoga 2006. godine, te su mi riječi sjedale u mozak svakih nekoliko dana. I tako sve do dana današnjega. Dana kad obilježavamo tužnu, gorku i jureću godišnjicu. Upravo je 8. studenoga 2006. Ana napisala i poslala ono svoje famozno pismo. »Želim život« zavapila je u njemu. Danas vjerojatno nitko u Lijepoj našoj, osim nesretnih starčića ili pak usnule novorođenčadi, ne može reći da nikad nije čuo za te Anine riječi. »Želim život«! O kako ga je samo željela.
Da, znam. 18 dana kasnije ostvarenje te želje bilo joj je uskraćeno. 18 dana kasnije Ana je umrla. Da, svjestan sam, njezina majka Marija, njezina sestra Gordana i njezin muž Igor više nikad u svojim životima neće imati nikoga poput Ane. Slično vrijedi i za sve nas koji smo je poznavali, površno ili dubinski, svejedno. Ana nam je otišla.
No, među tisućama koje je njezina smrt pogodila, velik dio ljudi po horoskopu su moj znak – nepopravljivi optimisti. I svi smo mi, u to čvrsto vjerujem, spletom životnih okolnosti razvili tu čudnovatu vještinu da i u najcrnjemu mraku uspijemo naći onu bijelu točkicu i onda od nje napravimo »eksploziju bjeline«. Upravo tako ja doživljavam i cijelu ovu Aninu priču.
Zahvaljujući njoj, svima nam se dogodila »eksplozija« bjeline, humanosti, plemenitosti. Unatoč smrti, tu je bio život. Unatoč tuzi, tu je bila radost. Unatoč svemu, tu je bila Ana.
Tim jednostavnim, iskrenim pismom koje je nakon 8. studenoga 2006. počelo kružiti elektronskim bespućima hrvatske pošte, Ana je svima nama objasnila da joj se nije dogodilo ništa nesvakidašnje.
»Ne bojte se, moja priča nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti«, napisala je Ana.
To se i dogodilo. Naučili smo štošta iz tog pisma. Pročitala ga je cijela država, i zdravi i bolesni u njemu su našli riječi nade i utjehe. Ana je mnogima postala uzor ili im barem pomogla da otvore prozor u novi život – zgrabiti dan, iskoristiti zdravlje i više ga cijeniti…
Premda joj je leukemija gadno prijetila, nije ona mislila samo na sebe, nego je pomoć tražila i za sve druge »ćelave glavice«. Mnogi su to i prepoznali. Jer, ne zavaravajmo se. Nije Ana, nažalost, ni prva niti zadnja koja je oboljela od leukemije i kojoj na kraju nije bilo spasa. Ana vrijedi točno onoliko koliko i svaki drugi bolesnik, ni trunke više, ni trunke manje. A jedina je razlika između nje i ostalih naših bolesnih prijatelja, članova obitelji, poznanika ili susjeda, u tome što se Ana usudila o svemu otvoreno zboriti i reći – ne možemo sami, treba nam pomoć.
Na taj je način njezino pismo zapravo postalo poruka glasnogovornice svih oboljelih. I svi su nam oni poručili: Želimo život! Kasniji gotovo nevjerojatan slijed zbivanja to je i potvrdio. Sve njezine želje u proteklih su godinu dana ostvarene.
Ana je htjela unaprijediti hrvatski sustav dobrovoljnog darivanja koštane srži i proširiti Registar darivatelja. Tadašnji je imao jedva 150 članova, uglavnom rodbinu oboljelih. Danas, 8. studenoga 2007., u Registar su upisana 28.204 dobrovoljna darivatelja iz svih kutaka države. Ana se zauzimala i za osnivanje banke u kojoj bi rodilje čuvale matične stanice iz pupkovine. Sve to što se u nas donedavno još bacalo u smeće, sada se može i čuvati. Hrvatska danas ima tu banku. Osnovana je 28. ožujka, na Anin 30. rođendan, i ponosno nosi njezino ime.
Jedina Anina želja koja joj se nije ostvarila bila je – da poživi. Ana je umrla 18 dana nakon pisma, 26. studenoga.
Netko je na Aninu blogu lijepo kazao da čovjek umre tek kad umre uspomena na njega. Zahvaljujući svome pismu, svojoj Zakladi, svojim prijateljima i svim ovim plemenitim ljudima, Ana nikad neće umrijeti. Baš kao ni sve one naše druge drage bolesne Ane…
A ja i dalje svaki dan piljim u onu bijelu točkicu. Piljim i piljim i piljim. I tmina NESTAJE.