Članica Izvršnog odbora Zaklade Lana Šarić, i sama oboljela i liječena od leukemije, režirala je svoj prvi dokumentarni film “Klasa optimist” o suočavanju s potencijalno smrtnom bolešću – leukemijom i svemu onome što dolazi nakon liječenja…
Je li važnije pospremiti stan ili izaći i iskoristiti savršeno sunčan i topao dan? Što je u našim životima doista važno? Može li se optimizam naučiti? ‘Klasa optimist’ je film o suočavanju s potencijalno smrtnom bolešću – leukemijom i svemu onome što dolazi nakon liječenja. Kada sretnim spojem medicinskih dosega i liječničkih napora, uz pomoć obitelji i prijatelja te zahvaljujući vlastitoj borbenosti, pacijenti ozdrave, njihov život bit će drugačiji od dotadašnjeg. U izazovima koji ih čekaju najvažnije je biti optimist.
Premijera filma “Klasa optimist” je 04.03. 2010. u 20,00 sati u sklopu Zagrebdoxa, Dvorana 1 Moviplexa, Centar Kaptol, Nova Ves 17. Više na: http://www.zagrebdox.net
Lana Šarić je rođena u Zagrebu 1983. godine. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se pisanjem za kazalište i televiziju te kazališnom režijom. ‘Klasa optimist’ je prvi film koji je režirala. U slobodno vrijeme voli ploviti.
Tijekom liječenja od leukemije, sa Anom je boravila na istom odjelu, vodile su istu borbu sa bolešću. Nakon Anine smrti aktivno se priključila Zakladi, ukazujući na probleme oboljelih, kroz koje je i sama prošla. Stoga ću i ovu priliku iskoristiti da citiram Lanu: „ Imamo Zakladu, Registar i Banku umbilikalne krvi, ali to za pacijente nije dovoljno. Ono što još treba napraviti nije posao Zaklade, već resornog Ministarstva i države. Kada sazna dijagnozu, onome tko je do jučer bio zdrav preko noći ruši se svijet. Iz normalnog života treba prijeći u poluživot, u borbu, u izolaciju, u muku koja traje mjesecima. Onaj koji mora podnijeti tako nešto zaslužio je najbolje bolničke uvjete koji postoje, zaslužio je sve lijekove besplatno i sve pretrage odmah, u Hrvatskoj i besplatno.»
Od pisanja ovog članka, ponešto se i promijenilo. Hrvatska je nabavila PET aparat, pacijenti se pregledavaju na teret HZZO-a, odjel hematologije na Rebru renovira se, grade se nove bolničke sobom, od kojih će svaka imati svoju kupaonicu. Bili smo svjedocima nekih tragičnih slučajeva s odjela hematologije koji su dospjeli u javnost, ali zaključak je da su upravo ti slučajevi još više pokazali s kakvim se situacijama hematolozi susreću i koliko je tanka linija između života i smrti.
«Većinom smo svi bili mladi ljudi i problem su nam predstavljale vrlo banalne stvari, poput nedostatka stalaka za infuziju s kojima bismo se mogli kretati, nejestive bolničke hrane, neudobnih kreveta (samo u prvoj terapiji morala sam provesti 40 dana u komadu u sobi veličine nekoliko metara kvadratnih. To je bio sav moj svijet.), nedostatka sanitarnih čvorova, ventilacijskih uređaja, manjka bolničkih kreveta.
Mnogi pacijenti morali su se ići liječiti u inozemstvo ili su morali sami platiti svoju terapiju.
Kako je kada obitelj naprosto nema novaca? Što onda? Ići u novine? Još jedna mučnina i gorčina? Kako se osjeća neko dijete kada mora pozirati za Jutarnji list da bi kupilo život? Zašto ne ide bez toga? Stotinjak tisuća kuna za neki veliki sistem nije puno. Za prosječnu hrvatsku obitelj to je nedostižna suma.
Činjenica da je hematološki odjel uopće uspijevao funkcionirati te dvije godine što sam ga posjećivala pravo je čudo. Imamo ga zahvaliti isključivo liječnicima i medicinskim sestrama. I gotovo svatko tko je ikada bio na tom odjelu imao je potrebu nešto mu pokloniti ili napraviti nakon što se konačno pozdravio s njime. Ponekad želim uzeti kameru i pokazati kako to izgleda, pokazati kako izgleda ono što svaki oboljeli mora proći.
… Pred nekoliko mjeseci rekla sam da ne želim da više itko piše pisma poput Aninog. Njeno pismo potreslo je Hrvatsku. Ali ostajem pri svojoj želji.“
Danas, dvije godine kasnije, pred hrvatskom javnosti je još jedan veliki korak, a to je da ljudi koji se žele uključiti u registar i biti potencijalni darivatelji koštane srži u datom trenutku to zaista i postanu. Neki od njih su to i prihvatili bez ikakvih ograda, kod nekih je ipak prevladao strah i vjerojatno neinformiranost oko mogućih zdravstvenih posljedica po donora. Hrvatski građani načelno su altruistični i sve svjesniji važnosti dobrovoljnog pomaganja bolesnima, a pred institucijama, Zakladom i svima nama je zadatak da destigmatiziramo doniranje koštane srži kao mogućeg zdravstvenog rizika za donore.